Lovorov  vjenčić

Otvorio je vrata malene slastičarnice, osjećajući se kao čovjek kojemu trenutno sve polazi za rukom. „Bože, kako li sam danas sretan“, pomislio je smješkajući se kad se u njegovim umornim očima odrazila tiha, ugodna prostorija osvijetljena prigušenim svjetlom, ispunjena malenim stolićima i foteljama, u kojima su u tihu razgovoru sjedili skromni, ljubazni ljudi, muškarci, tu i tamo poneka djevojka i mladić, i žličicama odsijecali komadiće raznih kolača s nadjevom i šaumrolnâ, koji su pred njima ležali na raznobojnim porculanskim tanjurićima. „Sretan sam, valjda, zbog toga što sam noćas uspio završiti planirani posao, ili je tomu uzrok ugodan izgled ove malene slastičarnice u kojoj se nalazim? Vjerojatno oboje. Ovamo, očito, zalaze ljudi da odahnu nakon posla, mlađi i stariji, da malo popričaju, pojedu koji kolačić... A ja nikamo ne izlazim, ja imam samo svoj rad.“ Kad je to pomislio, rasrdio se. „Baš sam budala. Od danas ću se popraviti i redovitije navraćati ovamo.“

Sjeo je za slobodni stolić i primijetio da se podalje, pokraj zida, nalazi još jedan slobodni stolić tik do kojeg je stajalo postolje s kipom Fauna. Faun je svirao frulu, a dvije slike s ružama i jorgovanima uopće nisu bile kič.

„Kako je tu sve čisto i lijepo uređeno, čak i stolovi“, pomislio je, „ni slike ne vise pod stropom, nego na pravoj visini, a taj Faun je tu, reklo bi se, prikladan simbol. Ne bi li asocirao popodnevnu idilu. Otpočinak. Ali to je malčice pretjerano“, pomisli samoprijekorno, „ta Faun uopće ništa nije radio! Išao je za stadima, svirao za svoj groš, a ljudi baš kao i on. Kad bi stada s večeri usnula, nastavljali bi s ugodnim zabavama, ali to za njih i nije bilo neko posebno veselje, a nedvojbeno ni za Fauna.“ Doskakuta djevojka u bijeloj pregačici, s kapicom na glavi.

„Pa, mogao bih kavu“, reče zbunjeno se smješkajući, „a uz to možda minjon, ili šaumrolnu.“

Djevojka se nasmiješila, primjećujući njegovu neodlučnost, i rekla da će mu donijeti nešto zaista dobro. Gledao je za njom dok je hitala prema baru gdje je stajala još jedna takva djevojka, gledao je kako zatim priklanjaju glave jedna uz drugu i savjetuju se što da za nj odaberu, pogledavaju prema njemu i crvene se. A onda je djevojka dotrčala natrag s krhkom kavenom šalicom i lijepim žutim vjenčićem na tanjuriću.

„Nadam se da će vam se svidjeti“, nasmiješila se nesigurno. „Znate, taj vjenčić ima posebno ime. Zovemo ga lovorov vjenčić.“

„Ali to, zaboga...“, tiho je rekao zacrvenjevši se, „to sigurno nije za mene. Za mene bi to bila šteta...“ Ali djevojka je odbacila njegovu misao odmahnuvši glavom, nasmiješila se i otrčala.

Smatrao je da je kava dobra i jaka, već ga je prvi gutljaj okrijepio, odgrizao je komadić vjenčića i oklijevajući ga progutao. Vjenčić je bio ukusan, punjen kremom od žumanjaka, ali inače je posvema nalikovao lovorovu vjenčiću. Nije više osjećao zamor protekle noći provedene u radu, nije žalio za njom, kao što, uostalom, nikada nije žalio za probdjevenim noćima. Nerijetko bi pomislio: što jednom takvom noći ja, usamljeni pojedinac, činim za sve ljude, za cijelo pregolemo čovječanstvo, koje ne bi mogao sagledati ni kad bi bacio pogled s najvišeg vidikovca. I sad mu je palo na um koliko je prošle noći učinio za ove jednostavne, drage ljude koji ga okružuju, pa i za one dvije djevojke s pregačicama i kapicama na glavama, iza bara. Osjećao se tako voljko da je čak poželio da netko sjedne za njegov stol da malo pročavrljaju. Sućutno je bacio pogled na Fauna koji je i dalje samo svirao, a zatim u smjeru vrata. U slastičarnicu su ušla tri stvorenja.

Prvo je bilo smeđe i dlakavo, imalo je kratke noge i podebelu stražnjicu, ruke s ovješenim šapama držalo je u visini trbuha, a vrat iskrivljeno kao da mu je glava obješena o konopcu i samo što ne zapleše kankan.

Drugo je stvorenje bilo golemo, bezdlako i sivo, na stupastim nogama, s klempavim  ušima i  predugom surlom. Od njegova teškog koraka uzdrhtala je slastičarnica.

Stvorenje koje je ušlo posljednje bilo je nečujno. Tapkalo je na šapama, u prugastom crnosmeđem krznu, s čupavim brkom ispod tupa, plosnata nosa, s dva pritvorena žmirkava oka, s pogledom koji je tromo puzao po podu.

Tri su stvorenja sjela za slobodni stolić ispod kipa Fauna i slika s cvijećem. Ljudi za  stolovima prestali su grickati minjone i šaumpite, utihnuli su, malko su se osvrtali, ali očigledno ničim nisu htjeli dati na znanje da su primijetili išta neuobičajeno. I djevojke s pregačicama iza bara bijahu u nedoumici, možda i mrvu prestrašene, ali to su, dakako, nastojale skriti iz takta prema pridošlicama. Ali zašto, napokon, i oni ovamo ne bi smjeli dolaziti, pomisli, i oni su ljudi, i oni imaju svoje brige i nedaće, i oni možda rade težak i odgovoran posao, moguće još i teži od mojeg, normalno je da žele odahnuti i razonoditi se. Ovo je baš lijepa, ugodna slastičarnica. Ne treba im se čuditi. I s razumijevanjem je bacio pogled u pravcu njihova stola. Smeđi čupavac zacijelo je bio dobra apetita, jer se nestrpljivo vrtio u malenom naslonjaču, zavirivao u tanjuriće na susjednim stolovima, oblizivao se i mlatarao šapama kao da sjedeći pleše kankan. Po svemu sudeći, bio je izvrsno raspoložen. Kad je djevojka doskakutala, naručio je zdjelu meda i vrtne jagode. Golemi sivi debelokožac sa surlom toliko se vrtio da je maleni naslonjač stenjao pod njim, ali bio je to dobar naslonjač i tvrdokorno je odolijevao. Naručio je kilogram šećera u kockama i vrećicu čajnog peciva. Onaj nečujni, prugasti, s pritvorenim očnim kapcima, zatreptao je i, kao da se smiješi, obnažio dva duga, bijela očnjaka. Zatim je glasno pustio vjetar i naručio meso. 

„Meso, nažalost, ne poslužujemo“, djevojka je bila na sto muka i sva se zajapurila. „Oprostite, imamo samo slastice, kavu i likere.“

„Onda politru nečeg žestokog“, mljasnuo je.

Djevojka je za tren oka dojurila natrag. Druga joj je priskočila u pomoć s vrećicom čajnog peciva.

Smeđi se čupavac smjesta prestao vrpoljiti i okretati, umočio je nos u zdjelicu s medom i jagodama pa je, brundajući, spokojno lizao i gutao, da mu se sve krzno prašilo. Debelokožac je savio surlu i uzeo trpati u usta kocke šećera. Prugasti je nečujno otpio i šapom otro brkove. Zatim se poluzatvorenim očima obazro po prostoriji.

Felix Veverka taktično je oborio pogled k svom tek načetom vjenčiću. Bilo bi mu neugodno da prugasti primijeti kako ih on znatiželjno promatra. Tko zna što bi o njemu pomislio, možda čak i to da na njih vreba, ili ih uhodi, ne dopušta im da se okrijepe nakon napornog rada. Kad je to pomislio, lice mu se obli rumenilom. Pokuša misliti na sutrašnji posao. Na poslu ga nisu uzalud smatrali pomalo filozofom koji rado razmišlja o smislu života. Pomisao na to da će sutradan rano ustati i na to što će sve raditi ispunila ga je ugodnim osjećajem.

A tad je iznenada osjetio kako je tlo uzdrhtalo, zrak se uskovitlao. Podigao je glavu i vidio da debelokožac tabàna na stražnjim nogama, striže ušima i mlatara surlom. Felix Veverka s razumijevanjem se nasmiješio i oborio pogled na svoj vjenčić. Ali tada je ponovno podigao glavu. Jer surla je munjevito preletjela iznad njega, zavrtjela se poput elise helikoptera i frk, frk! dami za udaljenim stolom zbacila šešir s glave. Dama se zacijelo čestito uplašila, jer je čak i ciknula, ali odmah se sagnula i podigla šešir kao da se ništa nije dogodilo. Htjela je time zacijelo dati na znanje da je sve u redu. Prignula je glavu nad tanjurić i počela jesti. Ali smeđi je čupavac, s nosom punim meda, skočio sa svoga mjesta, priskočio susjednom stoliću gdje su na tanjurićima stajale napola pojedene kriške torte, pomeo ih šapom u tren oka i smazao. Prije no što su ljudi za stolom došli k sebi, čupavac je priskočio drugom stolu i ondje požderao sve što su pred sobom imali. Ljudi se začudiše, zaprepastiše, ali uporno su to pokušavali skriti, kao da se baš ništa ne događa. Pokušali su zadržati izraz lica kao da sve shvaćaju kao neku šalu. U međuvremenu prugasti je iskapio svoju politru, ustao iz naslonjača i našao se usred slastičarnice.

„I nemoj da mi tu neko nešta izvodi“, prosiktao je iskesivši očnjake, „jer ću da mu zavrnem šiju dok si reko britva.“

Ljudi za stolovima se skameniše.

Felix Veverka spusti žličicu na tanjurić s vjenčićem.

„Ili neko...“, prosikta prugasti pritvarajući oči, „možda misli nešta drugo? Ti za onim  pultom tamo“, iskrivio je vrat prema djevojkama koje su stajale kao gromom ošinute, ne usuđujući se disati, „da pustiš telefon na miru, da ga prstom nisi takla! A vi, gospojo, da, vi tamo, s tim šeširom, vi se nešta bunite, a? A vi“, pokazao je šapom prema stoliću za kojim su sjedili užasnuti ljudi kojima je smeđi čupavac počistio tanjure, „samo vi izazivajte! Dat ću ja vama to vaše gunđanje! Ček samo dok vas propustim kroz šake…“

Felix Veverka tresao se u nekoj neodređenoj, čudnoj groznici.

„Bože“, sinulo mu je, „što se to odjednom ovdje događa? Kamo sam to dospio? Zar nisam došao u malenu slastičarnicu kamo ljudi svraćaju nakon posla, sjednu da odahnu i malo se razonode? Zbog čega sam se to uplašio? Ništa zla nisam učinio, cijelu noć proveo sam radeći, bdio sam za sve nas, imam solidan, čist dosje,  a  moja me okolina voli. Pa ja se zbilja nemam čega bojati!“

„A ti, šta si ti u mene tako buljio, ha?“, prosiktao je prugasti pritvorenih očiju na ukipljenog Veverku i na njegov tanjurić s vjenčićem. „Ti s’ u mene buljio da si sav pocrvenio! Ti si neki frajer i markirant, i šta tu uopće radiš?! Zašto nisi doma s familijom? ’Vataš ženske, il’ klince, ločeš, a?! Ček samo dok te do’vatim...“

Bljesnuo je očima i krenuo prema Veverkinu stolu. Prasnuo je tad mali naslonjač pod debelokošcem, njegova surla strgnula je slike s cvijećem sa zida, zahvatila stalak s Faunom, pokupila stolić i ostatke naslonjača i tresnula svim tim o pod, a on skočio na te slike i na Fauna i tanjuriće na podu da je sve zaškripilo. Zagrmio je: „Još ću se porezat na to vaše staklovinje...!“ Čupavac je priskočio baru sa slasticama, iza kojeg su drhturile djevojke s pregačicama i kapicama, postavio se na stražnje noge kao da će zaplesati kankan, a prugasti, umjesto k Veverki, u velikom luku jurne prema telefonu, strgne slušalicu s vilice i pregrize žicu. „Evo vam, gangsteri“, zahihoće prema ljudima u prostoriji.

U pometnji, zveketu stakla, lomljavi naslonjača i stolića uspio se Felix Veverka probiti do izlaza prije no što je prugasti sravnio sa zemljom damu u šeširu, ljude kojima je smazao kolače, pa i oba uplakana, zamusana djevojčeta, a tu i tamo i ponekog momka. Posljednje riječi koje je Felix Veverka čuo u buci i lomljavi bile su: „Evo vam sad vaše svirke, dosvirala vam svirala... i to brzo bogami! Dat ću vam ja vaše bitandženje i mlaćenje prazne slame!“

Na putu kući, potišten i nesretan, zahvaljivao je Felix Veverka Gospodu zato što je uspio umaknuti iz slastičarnice. „Ne idem više onamo“, uvjeravao je samoga sebe, „čovjek nikada ne zna što ga u slastičarnici čeka. Bolje je sjediti kod kuće, u vlastitom domu, i ne sastajati se ni s kim. Moj dosje solidan je i čist, i više se ne isplati riskirati. I dobro je da nisam stigao pojesti onaj vjenčić. Odsad ću pošteno raditi, to je najpametnije i najbolje od svega.“

Kad je spuštene glave otključavao kućna vrata, padne mu na um kako onamo, u onu tihu, ugodnu slastičarnicu, ionako više ne može otići. „Pa nje više nema!“ postao je bolno svjestan te činjenice. „Uništili su je do temelja. Ali zašto su samo razbili telefon?“ pitao se uspinjući se stubištem. „Valjda kako ne bismo mogli zvati upomoć.“ Prije spavanja malo je još razmišljao o sutrašnjem jutru i posve se umirio.

Ujutro se bacio na posao s još većim poletom negoli do tada i ni na što drugo nije mislio, ništa se drugo nije nudilo njegovu pogledu, i tako je u sebi i u vanjskome svijetu našao sigurnost i spokojstvo.

I od tog vremena ljudi za Felixa Veverku tvrde ne samo da je filozof koji rado razmišlja, nego da je u biti vrlo sretan čovjek. No nitko ne zna kako je zapravo trnovit bio put kojim je do toga dospio.

S češkoga preveo Predrag Jirsak

Za tisak priredili Nada Jirsak i Matija Ivačić